Zimski uspon na Vučji zub

Prošao sam dosta planina, ali za mene je jedna posebna. Surovo je lijepa ta kraška ljepotica, a na njoj se osjećam kao kod kuće. Za nas, planinare društva Vučji zub iz Trebinja, ona i jest baš to - naša kuća, naš dom. Lijepa ljeti, još ljepša u jesen, a zimi...e to je nešto posebno.  U stvari ona nije ona - nego on!
Orjen, kralj primorskih Dinarida, iako izranja iz mora, sa sobom nosi sve čari visokih planina i čim nastupi zima pretvara se u bijelog džina. Na njega padne i do 3 metra snijega koji potraje sve do juna mjeseca. Okićen u bijelu odoru, pravi je izazov i uživanje za sve planinare. Zato i meni, čim padne prvi snijeg, srce zakuca brže, adrenalin proradi i počinjem da razmišljam o našem tradicionalnom zimskom usponu na Vučji zub.
Vremensku prognozu pratimo svaki dan, kako bi uhvatili idealne uslove za uspon. Jer, iako divan u zimskom izdanju, Orjen može biti i veoma opasan po lošem vremenu. Tada se vrlo brzo, gotovo momentalno, lijep sunčan dan pretvara u snježnu oluju sa orkanskim vjetrovima i golemim nanosima snijega. Lavine nisu rijetke, a  lično sam se uvjerio u razornu moć jedne. Kad vidite snažna stabla munike stara nekoliko stotina ljeta smrvljena u iverje, nije vam svejedno.
Početak 2015. godine donio je neuobičajeno niske temperature i velike snježne padavine. Gotovo da smo odustali od datuma planiranog za uspon. Ipak u zadnji čas nepogrešiva norveška vremenska prognoza  kaže da će vrijeme biti skoro idealno za noćenje u snijegom okovanom Dobrom dolu. Užurbano se obavljaju pripreme i sastavlja spisak neophodnih stvari za "preživljavanje" ledene noći na Orjenu. Bira se najbolja oprema koju imamo, vreća za spavanje nikad nije dovoljno topla. Uvijek je dilema kakav podmetač ponijeti, jer nije lako prespavati u šatoru na snježno-ledenoj podlozi. Poznavaoci kažu da se tokom spavanja preko glave gubi i do 40 posto toplote pa sa sobom nosim termo kapuljaču, dvije vreće za spavanje, jer još uvijek nemam onu pravu zimsku, a poučen prethodnim iskustvom, ovaj put umjesto klasičnog eva podmetača tu su ploče stiropora (što će se pokazati kao pun pogodak).
Još hrana, topla odjeća, voda, malo vina za druženje uz logorsku vatru, paket prve pomoći, mnoštvo drugih sitnica i naravno foto oprema bez koje ne idem na ovakve avanture. Stavljam sve u veliki ekspedicijski ruksak. Vaga kaže 23 kilograma. Sve u kompletu, ja i oprema skoro 110 kg!

Jutro, 10. januar 2015.
Miloš Vlatković, Darko Špec i ja polazimo automobilom iz Trebinja ka Zubačkim ublima - našoj startnoj poziciji na ovoj avanturi. Put još uvijek dijelom zaleđen, ali izlazimo bez problema. Snijega ima i na Ublima, šta li nas tek čeka na planini? Napuštamo auto, stavljamo na sebe teške ruksake i polazimo. Da li nas na stazi dugoj 8 km čeka meki ili zaleđeni snijeg? Ili možda onaj sa zaleđenom koricom koja puca pod nogama ako ste preteški, pa tonete u snijeg do koljena ili više? Sada dolazi do izražaja težina planinara i opreme koju nosi. 5 kg može značiti razliku između propadanja kroz snijeg i laganog hodanja po njegovoj površini. Opet se vraćam na pripreme i pakovanje - što manja težina to bolje!
Već poslije pređenih nekoliko stotina metara, tijela nam se pod naporom zagrijavaju. Srce ubrzano kuca, a vrela krv cirkuliše dok udišemo čist i hladan planinski vazduh. Raspoloženje raste - radujemo se još jednom druženju i noćenju Dobrom dolu. Negdje na pola puta kako odmiče dan i raste temepratura vazduha, površinska kora na snijegu popušta i počinjemo propadati kroz snijeg. A tada se i napori umnogostručavaju. Ipak, prizori pred nama nam ulijevaju novu snagu. Blistavi snijegom prekriveni orjenski vrhovi uvijek iznova izazivaju ushićenje! Zadihani i poprilično iscrpljeni stižemo u Dobri do - srce Orjena i utočište za planinare. Cijela dolina je prekrivena debelim slojem snijega i radujemo se što imamo prave zimske uslove.

14:30, 10. januar 2015.
Dan je zimi kratak i odmah se bacamo na postavljanje šatora i loženje vatre. Valja sve pripremiti prije noći koja je ovdje duga i ledena. Sve je zatrpano snijegom pa otkopavamo drvene klupe na kojima se sjedi oko logorske vatre, a potom u šumi neposredno iznad logorskog mjesta skupljamo suvu bukovinu za vatru. Noćimo uvijek na istom mjestu, pod okriljem munika starih preko pola mijenijuma. Pod njima se osjećamo sigurno i ugodno, a one nam pružaju i napitak koji krijepi dušu i tijelo - snježni čaj od munikinih iglica. Na plinskom kuvalu (primusu) otopimo snijeg i ubacujemo iglice sa pomenutih munika. Ovaj čaj je prepun vitamina C i ima osvježavajući miris borovine.
Nakon što smo donijeli gomilu drva i naložili veliku vatru došlo je vrijeme i da se odmorimo i ručamo. A ručak nije običan! Supu kuvamo takođe od snijega a domaće kobasice i slaninu pržimo iznad naše logorske vatre. Umorni smo, ali na našim licima je osmijeh, a u srcima ispunjenje.  Pobjegli smo od civilizacije - oko nas je netaknuta priroda pokrivena bijelim pokrivačem, gorostasni planinski vrhovi i zvukovi životinja iz divljine. Sjedimo pod stablom munike i grijemo se pored vatre koja glasno pucketa i baca blještave varnice visoko u nebo. Pijemo Špecovo vino. Vranac star dvije godine, crven kao krv. Istovremeno jak i osvježavajući. Domaći, bez šećera. Enolozi kažu da se crno vino pije na sobnoj temperaturi. Mi smo pili ledeno "planinsko" vino i bilo je odlično.
Umjesto interneta, televizora, politike i zadimljenih kafića - društvo prijatelja i prijatan razgovor. Priroda i iskonski mir.

18:00, 10. januar 2015.
Noć je pala, a sa njom pada i temperatura. Očekujemo dolazak još nekoliko kolega koji bi nam se trebali pridružiti na kampovanju. Brinemo se jer kasne.

18:20, 10. januar 2015.
Iz daljine kroz tminu guste bukove šume probija se svjetlosni zrak, a snijeg škripi pod koracima planinara koji dolazi.
Igor Škero, gazi sam kroz gustu noć. A tako tamna noć može biti samo u divljini. Ako nema mjeseca, tama je potpuna i ispunjava sve pore prostora. Otkud mu tolika hrabrost da dođe sam, gazeći snježnom stazom dugom 8 kilometara dok se planinske zvijeri bude i traže svoj plijen? Dok mu se mi divimo, on nam saopštava da su kolege planinari koji su trebali doći sa njim odustali pa je odlučio da dođe sam. Ne propušta mu se još jedno zimsko noćenje na Orjenu i sutrašnji uspon. Eto kolika je snaga pravog planinara i istinskog zaljubljenika u prirodu.
Nastavljeno je druženje puno prijatnog razgovora. A osjećali smo se onako baš lijepo ... tako lijepo da se to ne može opisati. Trebate doći na zimsko noćenje da osjetite taj poseban doživljaj zbog koga se vraćamo na ovo mjesto svake godine.
Naravno ja sam ponio foto aparat i mali stativ (tronožac) kako bi zabilježio ove nesvakidašnje momente. No snijeg je toliko visok da mi je ovaj stativ beskoristan. Uz pomoć samoljepljive trake i tri planinarska štapa improvizujem veliki stativ. U isti čas mjesečina obasja vrh Buganje grede i sav oduševljen počinjem da snimam noćne fotografije. Zvijezde trepere na vedrom nebu, a noć je mirna i kristalno čista. Nema vjetra. Ponegdje se začuje ćuk. Biće ovo dobre fotografije, mislim u sebi. A zatim snimam i atmosferu u našem kampu, logorsku vatru i svoje prijatelje i šatore i munike - naše zaštitnice. I pravljenje čaja od njihovih iglica. I srećan sam što mogu fotografisati ove nesvakidašnje prizore. :)
Još malo druženja i vrijeme je za odmor, sutra nas čeka naporan uspon na Vučji zub. Uvlačim se u šator, a zatim u vreću i pitam se da li će mi biti hladno. Vani je samo -2 stepena. Nije tako loše...

7:00, 11. januar 2015.
Svjetlost dana prodire kroz tanko šatorsko platno. Sitni kristali leda svjetlucaju na njemu kao da je posut diajmantskim prahom. Budim se i meškoljim u vreći za spavanje. Moja podloga od stiropora je pun pogodak. Noćas mi je bilo toplo kao kod kuće. Bez njega više ne idem na Orjen!
Ustajemo i umivamo se snijegom. Nalazimo žar na ognjištu i ložimo vatru. U to pristiže još četvero naših planinara  koji će krenuti sa nama na uspon. Radosni susret i još jedan snježni čaj da nas zagrije. Posljednje pripreme, sva oprema je spremna.

8:10, 11. januar 2015.
Nabijeni adrenalinom krećemo strminom iznad Dobrog dola prema Vučjem zubu. Ponijeli smo dereze, ali one su za zaleđenu podlogu i čini se da nam ovaj put neće trebati. Tanka korica leda ne deblja od milimetra puca uz krckanje i noge upadaju u snijeg sve do koljena pa i više. Treba prtiti, a to uz brdo nije nimalo lako. Ali nema odustajanja, smjenjujemo se naizmjenično na čelu kolone jer onaj koji je prvi podnosi najveći napor dok probija stazu u snijegu. Ja nisam ponio štapove za hodanje, mislim samo će mi smetati jer mi je oko vrata fotoaparat koji koristim svaki malo. Sad vidim da sam napravio veliku grešku! Dok planinari ispred mene ne propadaju duboko, ja za njima sa svakim korakom tonem i do pojasa. Eh, gdje ne ponesoh štapove! Tih par kilograma koje prime na sebe dovoljno je da drže čovjeka na površini snijega, a pomažu i u održavanju ravnoteže. Ovako bez njih, ekstremo težak uspon! Nakon što smo popeli prvu strminu i izašli iz bukove šume, nailazimo na debele smetove i snježne kupe. Sad vidim i drugi počinju propadati u snijeg - mrka kapa. Kako ćemo tek do vrha?  Samopouzdanje pomalo pada, ali kakvi bi mi planinari bili kad bi tek tako odustali?
Idemo dalje...
Dok u predahu hvatam vazduh i fotografišem prve zrake sunca koji miluju planinske vrhove, u daljini pod Vučjim zubom spazih starog znanca - crnog gavrana  kako kruži na vazdušnoj struji koju stvara jutarnje sunce. Graknu nam nekoliko puta u znak pozdrava. Odgovorih mu, a na to on graknu više puta. Zvuk se odbio o strme litice Vučjeg zuba i došao do nas. Otežanim hodom nekako smo se domogli sipara i strme snježne padine. Uz put sam na momente puzao na koljenima kako ne bi tonuo u namete. Na ovom, inače vrlo krševitom dijelu svako propadanje kroz snijeg prilično je opasno, jer ne znate da li vas ispod čekaju oštre stijene.
Uspon uz sipar je nešto lakši  jer je snijeg kompaktniji. Međutim sada hladan vjetar počinje da probija naša zagrijana tijela. Vrijeme je za dodatnu odjeću. Svi imamo po neku "specijalnu" jaknu sa membranom ovom ili onom. Onu koja ne propušta vjetar i vodu ali "diše". Inače, među plainarima su česti razgovori o opremi i to sa razlogom - na planini ona život znači. Obukoh se i podigoh glavu da vidim nebo i vidjeh neobičan prizor, kakav prije nisam gledao na Orjenu. Oblaci su se nad oštrim vrhovima brzo kretali, kovitlali i nestajali. Ovako nešto ne možete vidjeti u gradu. Jedinstvena prilika za fotografisanje - hvatam aparat i fotografišem, vidim biće dobrih fotki.
Sporo nastavih strminom i konačno dođoh do najtežeg dijela uspona - stjenovite padine koja vodi do samog vrha. Na sreću ovu su rizičnu dionicu naši vrijedni planinari obezbjedili čeličnom sajlom. Sa aparatom u jednoj ruci i sajlom u drugoj pređoh opasni dio. Još pedesetak metara najopasnije neobezbjeđene strmine i na vrhu sam.

10:20, 11. januar 2015.
Na vrhu smo. Šiba nas veoma jak bočni vjetar, ali prizor ispred nas je kao da smo na nekoj mnogo višoj planini. Svi smo mi bili mnogo puta na Vučjem zubu ali ovaj put je sve drugačije. Bijeli vrhovi vire iz debelog sloja oblaka, a iznad njih blistavo plavo nebo. Kabao podsjeća na najviše svjetske vrhove. Osmijesi i radost, svima je drago da su poslije napornog uspona dobili zaista vrijednu nagradu - neponovljiv pogled na  Orjenski masiv. Prizori se zbog jakog vjetra mijenjaju svaki čas. Oblaci se premještaju, sunce sija čas tamo, čas ovamo. Priroda se igra. Mene obuzima oduševljenje i fotografišem bez prestanka. Igor nas upisuje u svesku koja stoji na vrhu. Svaki uspješan uspon donosi taj osjećaj pobjede i uzvišenosti, ali ovo je više od toga!
U međuvremenu na vrh stižu i kolege planinari iz Dubrovnika, njih dvoje. Radosno ih dočekujemo i pozdravljamo se. Lazar je veći dio puta prešao na skijama, a to se na Orjenu ne viđa baš često.
Još malo uživanja u pogledu, a onda krećemo nizbrdo. Previše je hladno na vjetru. Silazak je uvijek opasniji od penjanja, pa smo veoma oprezni. Ja i Miloš dolazimo do sipara koji je sad pretvoren u padinu idealnu za sankanje. Sjedamo i u par sekundi prelazimo nekih 150 metara. Kakvo ushićenje! Za ovo nam je na usponu trebalo pola sata. Noge sada opet propadaju u snijeg ali nekako je lakše nizbrdo. U povratku srećemo još nekoliko naših planinara koji su odlučili da ne idu na vrh, nego dokle mogu. Poštovanje za svakoga ko krene na planinu po ovakvim uslovima!
Brzo smo stigli do kampa u kome je bilo još nekoliko novopridošlih izletnika. Opet ručak uz vatru, a potom brzo pakovanje. Primiče se nevrijeme. Tek što smo se spakovali a uslovi su se drastično promijenili, počinje jak vjetar u Dobrom dolu, a evo i snijega. U zadnji čas odlazimo ka Ublima. Još 8 kilometara do auta. Ovaj put nosimo malo lakše rance jer smo potrošili vodu i hranu. Raspoloženi i uz prijatan razgovor stižemo do Ubala i spuštamo se u Trebinje. U klubu tradicionalna kafa, opet druženje i smijeh.
Konačno iscrpljenog tijela, ali srca velikog kao planina stižem kući. Bila su to dva nezaboravna dana u kojima smo živjeli punom snagom i osjetili život u pravom smislu. Planinarite i veselite se životu!

Da smo zdravo!

Tekst i fotografije: Slavenko Vukasović (planinarsko društvo "Vučji zub" - Trebinje)
Zabranjeno kopiranje i upotreba svih materijala bez dozvole autora










VIDEO PRESENTATION - "FOTO KNJIGA - WEDDING PHOTO BOOK"

Dear Newlyweds!
Don't lose your photos on computers and DVD-s. Their lifetime as a digital records is very limited.
ORDER NOW a copy of our handmade high quality Fine Art Wedding Book which is crafted with love. Memories for Eternity!
contact:  tel.  +387 66 210 610   e-mail:svukasovic@gmail.com

CLICK ON PICTURE TO START PHOTO BOOK VIDEO PRESENTATION :